недеља, 9. октобар 2016.

Dopisivanje sa životom

 ŠALJE  : 
 PRIMA : Život

Idem  laganim korakom, sve je oko mene novo, imam pravo da pogresim jer ne žurim , ne plašim se. Čak i ako pogrešim svi mi kažu još si mlad, naučićes. 

ŠALJE  : Život
PRIMA : 

Vreme je relativno , shvati da ga nemaš puno . Ako se trudiš da ga iskoristiš , shvatićes koliko malo vremena imaš. Požuri ! Uskoro će sve postati staro , menjaj sredine, stvoren si da se krećeš . Svedi greške na minimum , skoncentriši se da učiš brzo , a ne na to da možeš da pogrešiš . Ali se i opusti . uživaj . 

ŠALJE  : 
PRIMA : Život

Ma uživam dok sam mlad , a i rekao si da uživam. Opuštam se , hoću nešto novo ali već je staro sigurno . Ne želim iz zone sigurnosti . Grešim , ali greše i ostali . Učim ali ne mogu baš na sve da skoncentršem. 

 ŠALJE  : Život
 PRIMA : 

Da bi sve postigao , moraš da odrediš prioritete. Moraš da znaš sta hoćes od mene , da bi ti na vreme stvorio uslove za to , nisi jedini .  Ne prati masu  , biraj svoj put . Vreme teče!

ŠALJE  : 
PRIMA : Život

Hvata me nervoza , idem malo brže . Ali ne znam gde . Biće gore ako izadjem iz zone sigurnosti . Grešim dosta, kasnim za vremenom . Svi se kaju , a  i ja. Ne mogu da ih krivim , pošao sam za njima svojom odlukom . Gubim motive za sve , sve je isto oko mene. Svi osuđuju moje greške .

 ŠALJE  : Život
 PRIMA : 

Rekao sam ti da vreme leti , verovao si da imaš puno vremena , vidiš i sam sad da nemaš. Ti si birao svoj put . Nisi se kretao , a stvoren si da se krećeš . Gledaš ostale a ne radiš na sebi . Šta radiš sad ?

ŠALJE  : 
PRIMA : Život

Trčim , jurim vreme i svoje greške. Sve je oko mene staro , nemam motivaciju više. Više nisam mlad, a osuđuju se moje greske. Ne znam odakle da krenem , niko nije uz mene. Svi su otišli i napustili me . A trudio sam se . Ne znam više šta da radim , šta sam ostvario iza sebe. Kaži mi ! Gde sam pogrešio???

ŠALJE  : Život
 PRIMA : 

...





субота, 8. октобар 2016.

Postavite sebi pravo pitanje !

,,Bog je poput stolara koji tačno zna koliko njegovo delo može da izrži tereta , baš iz raloga jer ga je on sam napravio ,,. ,, Zna jer ga je bas odredio za taj teret , ali mora i da ga testira,, . ,,On uzima u obzir da bi trebalo da taj teret može savladati , ali sve zavisi od njegovog dela,, - glasile su reči mog profesora Veronauke. Bio je to mlad ,ali vrlo inteligentan čovek ,dobre i tople energije. Njegovi časovi su jedini časovi u mom životu gde sam se osećao tako smireno , spokojno i toplo . Gotovo isto kao kada posetite crkvu . Imao je vrlo originalan pristup prema nama , a na kraju svakog časa uvek je pitao : Ima li neko da mu nešto nije jasno ,bilo to gradivo ili ne ? 

I nikad , baš nikad nije preskakao to pitanje , na kraju svakog časa. Kao da nas je mamio da se mi sami zapitamo da li bi trebalo da imamo pitanje. I uspelo mu je . Jedno veče sam sačinio spisak pitanja za sledeći čas , i dok sam ih smišljao ona su sama dolazila ,sve više i više njih . Ni dan danas nemam odgovor na sva . 


,,Saznanje počinje pitanjem ,, - prvi čas hemije profesor ovo piše na tabli , i traži od nas da upišemo na prvoj stranici sveske, baš svi . To je bio čovek koji je glasio ,onako među učenicima , za budalom.

Ali tanka je linija izmedju ludog i genija . Pamtim njegove 4 priče. Na temeljima tih priča leže sva moja razmišljanja, stečena inteligencija i veliki broj lekcija života. Umeo je da ih ispriča na takav način da ako samo slušaš , zvučaće kao besmislena priča. Ako se zagledaš u poentu , imaćeš najvrednija saznanja. Možda i najveća genijalnost leži u tome da je po tvom pitanju znao tačno koliko si učio . Težina tvog pitanja jednaka je težini uloženog truda na nešto naučiš. Bio je to najoriginalniji prenos životnih lekcija. 


,,Nemojte da se stidite da pitate , ako pitate  možda ispadnete budala jednom , ako ne pitate ostajete budala čitav život ,, -  reči razredne moje srednje škole , zena koja je uradila za nas učenike više nego bilo ko . Vaspitala nas , podučavala nas životu , delila savete , i njoj dugujemo 90% zavrvšenih studija . Okvire iz kojih je ona izlazila mogu biti nedostižna tačka mnogim razrednim starešinama , majkama i starateljima. 



Samo neki od genijalnih ljudi koje sam imao prilike da sretenem , a ono što ih povezuje, osim škole , je to da najveća dostignuća dolaze pitanjem . Da se sve vrti oko pitanja i naše sposobnosti da postavimo sebi pravo . 



Postavite sebi pravo pitanje !



четвртак, 6. октобар 2016.

Sreća dolazi sama ???... Ili je mi prizivamo ?

 Sreća dolazi u mnogim oblicima , voli harmoniju ,i nekako ujednačuje ravnotežu dobrih i loših stvari u životu . Rekao bih da se ponaša  kao kontrateg lošim događajima koji uporno na vagi zla vole da se gomilaju .  Sreća ima mnogo definicija , ali koliko god da ujednačuje ravnotežu dobra i zla , ona ne dolazi svima u jednakoj meri . 

Sreća dolazi sama??? Iskreno teško pitanje , a odgovori su svima tačni . Siguran sam da naš odgovor zavisi od ličnog iskustva . Neko nema sreće ,skoro nikada . U polju detelina sa četri lista , ubrao bi onu sa tri . Nekome sreća dolazi stalno , i ume da poboljša kvalitet života. Verujem i da u velikom broju slučaja treba znati videti sreću , jer ona ima mnogo oblika .
Mnogi bi rekli da ona dolazi sama, prosto je - ili  imaš ili nemaš. Teško da bi se složio sa time, više smatram da naše odluke i naša moralna načela diktiraju meru sreće. Ako mi pametno odlučujemo , držimo se nekih pristojnih moralnih normi , verujem da samim tim bolje živimo i srećniji smo . A naš doživljaj unutrašnje sreće vidimo kao niz dobrih događaja koje zovemo-sreća.  Negde sam pročitao ,,Ne postoji stvarnost , postoji samo percepcija ,, .Kako gledamo svet , tako ga i vidimo , glasio bi neki slobodni prevod . Sigurno je da od ugla gledanja zavisi kvalitet zivota . To je jasno.
Ali i pored toga , nekada se desi (govorim o onoj grupi ljudi koji imaju sreće u zivotu ) da nas sreća ozbiljno izvuče iz teških situacija . I to u različitim merama. Da lupimo odgovor na testu i da ga pogodimo . Da iz nepoznatog razloga rešimo da vozimo  sporednom ulicom i na izlazu vidimo da se desio sudar u onoj kojom inače idemo. Ili u najvećoj meri da sekunda odluči da li ćemo preživeti ili ne .
Ume da deluje i u smeru prijatnih iznenadjenja, Sretnemo dragu osobu , upoznamo nekog na žurci na koju nismo hteli da idemo ...I mnogih drugih . Svako je doživeo neku meru , i neki oblik sreće ali da li ona dolazi sama?
     . . .
Ili je mi prizivamo?Odluka da danas nekome oprostimo nešto , možda se vraća kao bumerang za odredjeno vreme i pogodi nas u odredjeno mesto . Beše sreća ima mnogo oblika? Pa zašto ne bi mogla da menja iste. Da se odluka da oprostimo nekom nešto  vrati nama kao recimo - odluka da idemo sporednom ulicom dok se u onoj kojom inače vozimo  desi sudar.
Da rešimo da beskućniku kupimo hranu , vrati nama kao upadanje na budzet fakulteta ,jer je neko rešio da odustane i upiše drugi smer .  Teško je saznati odgovor .
Ili smo možda svi povezani na razne načine i drugačijim vezama . I tako stvaramo i širimo sreću jedni drugima. Ako bi sreća bila čovek , znala bi to da ceni . Da onima koji zaslužuju pruži duplo , a onimo koji ne , oduzme isto. Tačno je - smatram da se sreća  itekako zaslužuje.Našim ponašanjem , odlukama i razmišljanjem . I to se vrati na najoriganalnije načine.

Sreća dolazi sama ? Ili je mi prizivamo ? A možda i oba , možda sreća dolazi sama  ,pa ako znamo da je prepoznamo , cenimo i zaslužimo ona nastavi da dolazi kod nas . Ti ljudi tada poput magneta privlače sreću koja se uvek pojavi u različitim oblicima i u različitoj meri.
A ako ne vidimo ni najmanju sreću , žalimo se kako je nemamo , i drugi ispaštaju zbog toga onda sreća se ne oseća da je taj neko vidi samim tim je ne ceni i smatra da je taj neko  ne zaslužuje. Što je zapravo tačno da je ne zaslužuje zar ne ?
Otuda bi mogla da dodje ta razlika u meri , da neki ljudi je imaju mnogo  , a neki nemaju uopšte . Da neko ume da prepozna svaki njen oblik , a neko nijedan njen oblik . U tom slučaju bi ona zavisila od nas , a ne mi od nje. Pa bi komplikovano pitanje postalo jednostavan odgovor.

Da li sreća dolazi sama ili je mi prizivamo ???







I


недеља, 2. октобар 2016.

Granice su samo u nama

,,Samo je nebo granica,, - mnogi su čuli , malo njih je shvatilo, retko ko razumeo. Vrlo je tanka linija između ,,shvatio sam,, i ,,razumeo sam,,. Ja to vidim ovako . Ako vam neko kaže, primera radi -Pao sam test (ispit, pismeni ...).Shvatiti nekog znači da ti uzimaš u obzir da je on ucio određeno gradivo, to nije bilo dovoljno i on je pao taj test. Razumeti nekog znači da si ti na svojoj koži osetio kako je učiti baš to gradivo . Koliko je to teško učiti i na svojoj koži osetio kako je pasti taj test . Koliko te to razočara , i možda emotivno umori. Vrlo slični pojmovi ali suštinski razliciti , i jedina bitna razlika je po meni - emotivna uključenost .Podrška osobi koja je u mom primeru ,pala test. 

Da se vratimo sad na prvu recenicu. Samo je nebo granica . Razumeti ovu izreku je daleko teže nego shvatiti istu. A uslov je , pomeriti svoje granice , jer samo tako možes videti da su granice isključivo samo u nama .  Ako pogledam sebe pre godinu dana , i sebe sada , jasno vidim velike promene .Veliki broj pomerenih granica na svakom polju svog zivota. CIlj nije da pricam o sebi , cilj je da pokažem da svako može da napreduje baš onoliko koliko želi . Ta visina uspeha je zapravo naša granica , koja je imaginarna. Mi smo je zamislili i odredili , a to znači da mi možemo i da je pomeramo . 
Primera radi , rešili smo da trčimo 10 km . To je naša imaginarna granica.
 Nesvesno mi smo već tu napravili kardinalni grešku . Sebe smo ograničili na 10 km ,i siguran sam da ćemo recimo na 8 km da se umorimo . Možda i da stanemo ,Možda i da se nekako motivišemo da istrcimo 10 km.Najgore od svega bićemo srećni zbog toga. Sad ću postaviti pitanje. Šta ako naše telo može da istrči 15 km isti taj dan ? A mi smo odredili 10 km i time sebe ograničili. Kada bi samo trčali , bez zamišljene granice , istrčali bi sigurno mnogo više.  U to sam se uverio milion puta. Uvk sam trčao mnogo duže (2 ili 3 km duže) kada sam se skoncentrisao na moje telo , na disanje i imao pored sebe druga sa kojim se uzajamno motivišem. Ključna stvar je razmišljanje ,jer ono stvara i otvara granice naših mogućnosti . Ovaj primer je mali , u pitanju je vežbanje. Zamislite  taj sistem razmišljanja na nekom velikom polju , nekom sanu , nekoj velikoj želji . Tu bi se granica pomerala ,a sa svakim pomeranjem bi samopouzdanje raslo sve više. Rezultati bi se nizali ,a granice pomerale. Mogućnosti su velike i bezgranične , ako mi tako rešimo . 

Sad izjava - Samo je nebo granica  , ima veći ukus razumevanja nego shvatanja zar ne ? A ja želim da ovaj tekst razumete , a ne da ga shvatite. Svaka želja  ima pravo na zivot . Ako se potrudimo da razumemo druge ljude, tuđe zelje , drugacija razmišljanja onda mi sebi otvaramo granice .  Najvažnije od svega , ne ograničavamo  sebe . 
Možda trenutno uslovi nisu idealni , ne može da se napreduje odmah . Možda su ispred vas sad zaista neprelazne granice na koju nemate nadmoć, Možda je potrebno dosta rada, ali sve to je lepota razumevanja života i njegovih lekcija. Sve životne kočnice uvek su brojne , ali one prave granice,one istinske granice su uvek  samo u nama .